Poruka pape Franje
za 98. Svjetski dan misija
[20. listopada 2024.]
»Pođite i pozovite sve na gozbu« (usp. Mt 22, 9)
Diljem svijeta odzvanjaju riječi pape Franje za Svjetski dan misija koji 2024. godine slavimo 20. listopada: „Pođite i pozovite sve na gozbu“ (usp. Mt 22, 9). Papa ističe da smo svi u isto vrijeme i oni koji pozivaju na gozbu i oni koji se odazivaju te sudjeluju na gozbi. Kad se kaže svi, to znači da nitko nije izuzet. Gospodin povjerava misiju svima, bez iznimke. Svi trebamo izići na raskrižja, ne samo jedne nedjelje koju nazivamo misijskom, nego svake nedjelje i svakog dana.
Svjetski dan misija, odnosno dan duhovne i materijalne potpore misijama ustanovio je papa Pio XI. 1926. godine odredivši da se Svjetski dan misija obilježava svake godine na predzadnju nedjelju u mjesecu listopadu.
Svake godine sve više župa i misijskih zajednica angažira se u proslavi Svjetskog dana misija, što pokazuje da to nije samo jedan dan u godini, nego kruna pastoralnog rada tijekom cijele godine. Ljudi postaju sve svjesniji potrebe da se sami angažiraju i organiziraju u vlastitim župnim zajednicama kako bi pomogli misijskom poslanju Crkve.
Volonterska mreža Ante Gabrić je projekt Centra „Ignacije“ kojemu je cilj omogućiti odlazak svima onima koji osjećaju želju da odu volontirati u Aziju, Afriku i Južnu Ameriku. Tijekom četiri mjeseca pružaju se edukacije u različitim dimenzijama pripreme za takvo zahtjevno iskustvo, ističe p. Tvrtko Barun:
„Priprema se na duhovnoj razini kako bi volonteri mogli u tom iskustvu pronaći Boga i donijeti Boga drugima. Upoznaje se kultura zemlje u kojoj će volonter djelovati i određuju se konkretni ciljevi koje će to volontiranje imati, kako će podići kvalitetu života ljudi.“
Da volontersko iskustvo mijenja perspektivu i obogaćuje svjedoči Marijana Grec, koja je prošla navedene edukacije i pripreme:
„Oduvijek sam htjela ići u Afriku, ali prije nije bilo prilike. U travnju smo ja i još jedna djevojka otišle u Ugandu na tri mjeseca. Pripremali smo intenzivno, imali smo duhovno vodstvo što je meni jako puno pomoglo, zatim smo imali razna predavanja, čuli smo iskustva prijašnjih volontera i saznali sve praktične informacije. Ne mogu reći da sam imala neka konkretna očekivanja, znala sam da će to biti jedno intenzivno iskustvo pa sam se pripremila na sve ono što sam čula da je teško: hranu, hladnu vodu, nedostatak struje i slično. Imala sam pozitivna očekivanja, ali dobila sam puno više od onog što sam očekivala. Od prvog dana kad smo stigle svi moji strahovi su gotovo potpuno nestali ili se u dobroj mjeri smanjili. Puno stvari me u početku šokiralo, prije svega loši higijenski uvjeti. Volontirale smo u sirotištu, u udruzi za djecu s poteškoćama i u osnovnoj školi i sve me to oduševljavalo, radost ljudi, veliko gostoprimstvo koje nigdje nisam doživjela. Istovremeno me i šokiralo toliko toga što je nama nevjerojatno na Zapadu, a njima je nešto sasvim normalno: djeca već od malih nogu kopaju, rade, djecu tuku, što mi je bilo prestrašno vidjeti, no shvatila sam da je to u njihovom mentalitetu i da ja tu ne mogu ništa promijeniti. Morala sam prihvatiti stvari takve kakve jesu, a to mi je jako teško palo. Unatoč tome što sam istovremeno bila i oduševljena i tužna zbog nekih okolnosti, srce mi je bilo prepuno i to iskustvo ću nositi cijeli život.“
I mi se danas u našim župnim zajednicama možemo uključiti u pomoć misijama. Pozvani smo na gozbu, na darivanje za dobrobit svih.
