DIGITALNI autizam je razvojno stanje djece do kojeg dolazi zbog ovisnosti o ekranima i očituje se kroz teškoće u komunikaciji, ponavljajućim i stereotipnim radnjama, no za razliku od “klasičnog” autizma, koji je trajni poremećaj, dijete je kod ovog oblika moguće vratiti na uredan razvojni put.
Digitalni autizam ili ekranizam može se pojednostavljeno objasniti kao ovisnost o bilo kojoj vrsti ekrana – mobitela, TV-a, računala, tableta.
Smetnje se, ističu stručnjaci, manifestiraju do treće godine djetetova života.
Uzrok digitalnog autizma je prekomjerno korištenje ekrana i nema striktnog početka smetnji u najranijoj dobi. Prije nego razvije ovisnost o ekranu, dječji mozak je redovito prekomjerno stimuliran korištenjem ekrana, a to uzrokuje stres u mozgu.
“Klasični” autizam je neurorazvojni poremećaj i trajno je stanje kod osobe čije se funkcioniranje može poboljšati različitim terapijskim intervencijama.
Uzrok mu je nepoznat pa se i ne može govoriti o urođenom autizmu. Započinje u ranom djetinjstvu i očituje se kroz teškoće u komunikaciji i socijalnom funkcioniranju, ponavljajućim i stereotipnim obrascima ponašanja, rigidnosti u mišljenju, prisutnosti specifičnih interesa.
“Klasični” autizam nije “izlječiv”, za razliku od digitalnog autizma, koji je reverzibilnog tipa, odnosno moguće je adekvatnim intervencijama dijete vratiti na uredan razvojni tok, ako se na vrijeme reagira.
Simptomatološki, dijete s digitalnim autizmom djeluje kao da pripada autističnom spektru, odnosno ima slabo ili uopće nema razvijen govor i komunikacijske vještine – ne odaziva se na ime, ne uspostavlja kontakt očima, čak ni neverbalno ne komunicira svoje potrebe.
Ako je govor i razvijen, to su pretežito tzv. skriptovi ili eholalija, odnosno nefunkcionalno ponavljanje tekstova iz crtića ili igrica. Dijete se često osamljuje i ne ulazi u interakciju s drugom djecom jer nema razvijene socijalne vještine, a i sama igra je nerazvijena.
Igračke ne koristi funkcionalno, već isključivo u istraživačke svrhe – baca igračke ili primjerice samo vrti kotače od autića bez da ga vozi. Uz to dijete ima slabo razvijenu i raspršenu pažnju te moguće i neke oblike agresivnog ponašanja zbog nemogućnosti izražavanja vlastitih potreba te smanjene emocionalne regulacije uslijed ovisničkog obrasca ponašanja.
Djetetu je tada važno ograničiti korištenje svih ekrana, a roditelji trebaju biti dosljedni u provođenju odluke koliko i kada ih smiju koristiti. Također je korisno da i vlastitim primjerom pokažu kada i koliko je primjereno koristiti tehnologiju.
Nema učinka od terapija ako dijete kod kuće i dalje provodi vrijeme pred ekranima te roditelji generalno ne slijede upute i savjete stručnjaka
Posljedice izloženosti ekranima su teškoće učenja i pamćenja, poremećaji pažnje, spavanja, smetnje na bihevioralnom planu (burne reakcije, agresivnost, slabija tolerancija na frustraciju) i smetnje u regulaciji emocija.
U praksi se sve češće viđaju i kod mlađe, ali i starije djece teškoće s pažnjom i koncentracijom, grafomotoričkim sposobnostima i nečitkim rukopisom, poteškoće u odnosima s vršnjacima, obiteljskom funkcioniranju, agresivnim ispadima pa i depresivnim i anksioznim smetnjama.
