Piše: Marinko Pejić
Većina od nas ima u podsvijesti onu tradicionalnu definiciju molitve kao razgovora s Bogom. Ona to doista i jest, ali ponekad zaboravljamo da taj razgovor nije kao razgovor sa čovjekom, sa prijateljem, jer Bog mi ne daje tako jasan odgovor kakav očekujem od prijatelja. Vrlo često naša molitva nije ništa drugo nego monolog.
Ovu tradicionalnu definiciju možemo malo dopuniti i reći da je molitva prije svega susret.
Susret je uvijek osoban, dva slobodna bića, i nikada ne znamo kako će završiti, zato je tajna. Upravo u susretu s Bogom dolazi čovjek u dodir sa svojim pravim bićem, sa svojom najdubljom jezgrom.
Molitva kao susret čovjeka s Bogom uvijek je dar Božje milosti nama, nikada naša zasluga. Mi ga možemo susresti samo zato jer on želi susresti nas.
Susret je događaj koji preobraćuje one koji se susreću. Iz susreta izlazim drugačiji nego što u njega ulazim. Prisjetimo se malo raznih susreta Isusa sa ljudima, uglavnom sa grešnicima, bolesnicima. Svi izlaze iz tih susreta promijenjeni, nitko nije ravnodušan: bolesnici ozdravljaju, grešnici se osjećaju od Boga prihvaćeni i zato mogu prihvatiti sami sebe i osloboditi se od svoga zla, bogataši dijele svoj imetak sa siromasima.
Da bih susreo Boga, moram najprije susresti samoga sebe. Moram najprije biti sa sobom, a to redovito nisam. Jer ako promatram sebe vidim da moje misli lutaju tamo-amo, da sam sa svojim mislima svuda samo ne kod sebe.
Prvi čin molitve jest da najprije dođem u dodir sa samim sobom. Slušati sebe znači osluškivati svoje pravo ja, doći u dodir sa sobom, slušati svoje osjećaje i potrebe, slušati ono što se u meni pokreće.
Molitva nije pobožno bježanje od sebe, nego prije svega pošten i iskren susret sa sobom. Susresti sebe ne znači vrtjeti se oko sebe ili svojih problema, nego doprijeti do svoga pravoga identiteta, svoga istinskog ja. Možda se čini lako, ali nije ni u kom slučaju tako.
Ja često nisam ono što mislim o sebi, ni kako se predstavljam. Nisam ni ono što drugi misle o meni.
Nisam istovjetan s ulogom koju igram kod poznanika, ni s maskom koju na sebe stavim kod stranaca. Jedno sam u kući drugo crkvi, itd. Tko sam uistinu ja?
Sve ono što je bolno, što ne volim ja potiskujem, prekrivam, ne želim o tome razmišljati, ali to ne nestaje, ostaje negdje duboko u meni.
Ne smijemo se bojati otkriti sve slojeve svoje osobnosti, sve svoje slabosti, strahove, tamne strane. One ostaju tako dugo u čovjeku dok ih ne budemo u potpunosti svjesni i ne pokušamo izliječiti, točnije dopustiti da nas Bog izliječi u susretu sa sobom.
Drugi korak molitve bio bi susret s Bogom. Tak korak se sastoji od onoga što mi uobičajeno nazivamo molitvom. To je taj razgovor s Bogom. Naravno možemo si reći što ja to mogu reći Bogu da on već ne zna. On naravno zna sve i ne treba moju molitvu. Bog naravno ne treba molitvu, ona treba meni. U molitvi bi trebao izaći pred Boga onakav kakav sam, sa svim svojim problemima, nedorečenostima, strahovima, radostima i tjeskobama.
Molitva ne mora biti „pobožna“, ona samo mora biti iskrena. Molitva me prisiljava na istinu, istinu o sebi, inače nije prava molitva. Samo će nas istina osloboditi. Ne mora se tu raditi o riječima, nego jednostavno o stavu pred Bogom, jednostavno stojim pred njim u svoj svojoj istini.
Molitva oslobađa jedino ako dopustim da Bog pogleda u moje ponore, u najskrovitije težnje moga srca, i one o kojima se ne usudim ni razmišljati. Samo ako sve stavim pred Boga On će sve i osvijetliti. Što ja u stvari hoću, što me pokreće u životu, čemu se radujem, gdje zatvaram oči pred stvarnošću?.
Za mnoge je molitva istovjetna s prošnjom, to bi bilo previše jednostavno. Prošnja je svakako dio molitve, ona je legitimna, jer ponajprije znači da priznam svoje potrebe i želje, da Bogu govorim što mi nedostaje, ili svoju zabrinutost za ljude koje volim. Ali ne zaboraviti da molitva nije tu da promijeni i prisili Boga da nešto učini, nego da promijeni mene, da imam snage i pouzdanja reći da sam u Božjoj ruci, svejedno što mi se dogodilo.
Kad smo Bogu izrekli što nas muči, i otvorili mu najdublje slojeve svoga bića, onda treba ostati u šutnji, i poslušati što Bog odgovara. Ali tu se javlja dvojba, a kako to Bog meni govori, kako ga mogu čuti?Ne čujemo naravno nikakve glasove s neba, ali u molitvi mi se javljaju misli, zašto baš te određene misli?
Misli koje traže od nas promjenu života, stavova, koje nas dovode u pitanje, našu sliku koju smo stvorili o sebi, a da nas pri tome ne baca u tjeskobu nego nas ispunja mirom , od Boga su misli. Sama pretjerana grižnja savjesti zbog određenog grijeha, ne znači nužno ništa previše pobožno, znači prije da smo žalosni jer stvarnost ne odgovara idealnoj slici koju smo stvorili o sebi. Naprotiv, miso koja nam posvješćuje da nas Bog prihvaća sa našim slabostima, ispunjava nas mirom i nadom.
Istinska je molitva dakle ona koja bitno dovodi čovjeka u pitanje, sva naša shvaćanja, ideje o sebi o Bogu o drugim ljudima, koja nas otvara prema sebi i drugima, koja se ne boji pogledati istini u oči. To je molitva koja zadire u sva područja čovjekova života.
U molitvi ne susrećem samo Boga, nego i druge ljude. Kad molim za drugoga gledam ga drugačijim očima. Ostavljam svoje predrasude i gledam ga kao čovjeka koji ima iste moje potrebe, probleme, čezne isto kao i ja da bude prihvaćen cijenjen od drugih.
Što se više otvorim Bogu više ću se otvoriti prema drugim ljudima. Prava molitva dovodi uvijek i do dubokog susreta s ljudima.
Krivo shvaćanje duhovnosti, prepoznaje se upravo po nesposobnosti sagledavanja veza između različitih dimenzija osobe i različitih životnih zbivanja.
Autentični duhovni život obuhvaća misli, osjećaje, tjelesnost, ne postoji niti jedan događaj svakodnevnoga života, pa i beznačajan, koji bi bio isključen, ne-dotaknut životom duha. Može se dogoditi da netko bude izuzetno zauzet za pravednost općenito, a istovremeno pokaže strahovitu prepotentnost, prema onima koji se možda u nečemu ne slažu s tom osobom. Ovo se može događati i u životu Crkve. Moguće se boriti za jednu skupinu i istovremeno biti potpuno nepravedni prema drugoj. Kako može netko tko se tako požrtvovano skrbi za svoj narod istovremeno je u stanju uništavati neki drugi narod, ono što brani kod svog naroda često gazi kod drugoga?
Duhovnost nije neko područje odvojeno od života, sve što nije dio života što nije ukorijenjeno u život ne može mu služiti.
