Tuzlanski industrijski bazen s kraja sedamdesteih i početkom osamdesetih godina pršlog stoljeća bio je u snažnoj industrijskoj ekspanziji.
Deseci tisuća radnika imali su, moglo bi se reći ustaljene radne navike, uz osmosatno radno vrijeme i prilično zagarantirana radnička prava.
Ratni vihor, poslijeratna tranzicija i privatizacija doveli su do gašenja brojnih industrijskih giganata. Sjetimo se samo da smo u nekadašnjoj Jugoslaviji bili među najjačima u kemijskoj i mašinskoj industriji.
U proteklih dvadeset i pet godina svjedočili smo mnoštvu prosvjeda u Tuzli na kojima su radnici tražili svoje plaće, radna prava i povratak na posao. Viđali smo ljude kako blokiraju ceste, spavaju na ulicama, spaljuju zgrade institucija, pješače kilometrima daleko do granice Europske unije iz bunta ne želeći više ostati u svojoj zemlji. Mnogi od njih su ipak ostali, ali njihova djeca su godinama već daleko odavde. Žive u uređenom sustavu vrijednosti kao što su nekada živjeli i njihovi roditelji.
Danas, prvi svibnja prisjećamo se te radničke rudarske Tuzle i komentiramo kako su ljudi odustali od svojih nastojanja i borbe da njihove tvornice dobiju nekadašnji sjaj, da ponovno izvoze svoje proizvode i nadaleko budu poznati.
Tek uvezani radni staž ili otpremnina bili su jedino što su radnici dobili, a i za to su se dobro namučili, jer poslijeratne vlasti su bile nemilosrdne prema radnicima i radničkim pravima bez obzira iz koje političke opcije ili oligarhije dolazili.
Prvi svibnja rado su proslavljali rudari, oni su uvijek bili dika i ponos ove zemlje. Vrijedni rudari danas svaki mjesec štrajkovima čekaju na plače, a ove godine praznik provode u glavnom gradu BiH na prosvjedima. Prvi svibnja opet rudari vraćaju svom izvornom obliku, tražeći za sve nas bolje uvjete rada. Svjesni su da danas njihove zahtjeve i vapaje rijetko tko da će čuti, jer su odgovorni na produljenom vikendu daleko od institucija pred koje su rudari i obespravljeni radnicis tigli.
No, valja podsjetiti da ukoliko se dogodi krah rudarske industrije, postaje upitna i stabilnost cijelog energetsdkog sektora. Očekuje se gradnja Bloka 7, ali ostaje upitno na koji način će se osigurati mrki ugalj za njegov rad i proizvodnju električne energije.
S druge strane, mnogi radnici u Bosni i Hercegovini su nezadovoljni neadekvatnom zaštitom na radu, posebno zato što u Federaciji BiH ova oblast još uvijek nije zakonski regulirana. Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u regiji koja se još uvijek služi zakonom o zaštiti na radu iz bivše Jugoslavije. Prilikom nesreća radnika poslodavcima se kazne obračunavaju u jugoslevenskim dinarima. Najviše nesreća sa smrtnim posljedicima je u rudnicima. Rudarski fakultet Univerziteta u Tuzli ima odsjek sigurnosti i zaštite na radu, ali njihovi inžinjeri teško dolaze do posla. Bosna i Hercegovina nema zakon o zaštiti na radu, a stručnjaci iz ove oblasti svjedoče da svakodnevno viđaju radnike kako na visokim zgradama viđaju radnike bez minimalne zaštitne opreme.
Sve ovo govori koliko su radnici u građevinarstvu i rudarstvu nezaštićeni. Prosječna plaća rudara Rudnika Kreka je 1100 KM, a metod rada u ovom rudniku je star oko stotinu godina.
Također, valja podsjetiti i na to da je na području Tuzalsnkog kantona poslije rata izgrađeno na stotine manjih proizvodnih postrojenja s po nekoliko stotina radnih mjesta koja su uspjela naći inozemne partnere. Većina radne snage u tim poduzećima su mlađe generacije koje su uspjele svladati nove tehnologije i koji su spremni na svakodnevno usavršavanje i nova znanja, a tehnologija je uspjela i zamijeniti radnika.
Prvi svibnja u BiH podsjeća i na činjenicu da ovdje ljudi radi za veoma male plače. Tome svjedoči podatak da je prosječna plača dvostruko manja od potrošačke korpe. Ali, stanje radničkih prava u BiH “stavljeno je pod tepih” zbog epidemije. Zato je najveća odgovornost na državi, na politici koja državu vodi, da osigura dugoročnu stabilnost i bolji život svim radnicima.
Maja Nikolić
