Piše: Ivona Grgić
Počeše nebesa 1993. godine prosipati pahulje iz ledenih grudi i farbati crne decembarske dane u bijelo. Zimsko računanje vremena je ozbiljno osakatilo dane. Rat se sakrio iza zimurine i svima nam se smijao. U čast Božiću nakitio je iglice borova gustim injem i umjesto paketića redao mine. Prva zima kojoj nisam ruke pružila za zagrljaj dobrodošlice. Imala sam pet godina i prošlogodišnje čizmice su okračale. Sva djeca iz komšiluka su otišla. Moja porodica se bila znatno skratila. Tata je bio na liniji, mama išla na posao, a tetke napustile Bosnu. Na mnoga moja pitanja odrasli su odgovarali sa “jebiga i proće”. To su bili jedini logični i razumni odgovori koji ti ne kažu ništa i u isto vrijeme kažu sve. Djetetu poput mene je bilo napametnije da shvati sve ono prešućeno i rečeno u te dvije riječi. Čim osjetiš da te snijeg više ne veseli shvatiš da si odrastao bez obzira koliko godina imaš. Tog decembra sam odrasla.
Decembarske zjenice su bile one ledenice što okitiše strehu 1994. godine. Svi ljudi koje sam poznavala su izgledali mršavije, tanje i bez zimskog rumenila. Rat ih otesao po svom kalupu. Stomak je rastao samo Rasimu Deliću i mojoj mami. Tog decembra sam postala sestra. Desilo se to nekoliko dana pred Božić. Nije mi bilo jasno zašto svako pita koliko mi je brat dug i težak. To izgleda tako ide kada se rodi beba. Uprkos ratu sto se brzo napunio svim i svačim. Čestitali su mi ljudi i brata i praznike. Od te godine decembar postade mjesec pitanja i čestitanja. Govorili su da više nisam jedinica i da ću sad vidjeti Boga svog jer će njega svi više voljeti zato što je muško. Smijali su se i očekivali ko zna kakvu moju reakciju. Brat je došao kući. Išla sam i ja po njega i to je bio moj prvi odlazak u Tuzlu u jeku rata. Iako sam vidjela samo jedan komadić Tuzle, gurala sam onih par gelerima oštećenih zgrada i jednu raskrsnicu u sjećanje. Bio je bio jako mali, a ja sam očekivala malo većeg brata. Ime sam mu trebala ja dati, ali uplete se čitav krug ljudi u to davanje imena. Kuma je plačući molila moju mamu da da ime njenog sina koji je prošle godine poginuo. Čak se upetljala i mamina mama u to davanje imena, a ta baka se inače nikad nije petljala ni u šta, dok je druga baba jasno stavljala do znanja da se i njen pokojni brat zvao Božo i da drugo ime ne dolazi u obzir. I svi se, osim mene, usaglasiše da je Božo jedino ime koje dolazi u obzir. I dobi Božo ime Božo, po kuminom sinu, po babinom bratu i po Božiću. Jedna stvar mi tu nikako nije jasna i ni danas dan je ne mogu objasniti sebi, ma zar je moguće da se baka upetljala u nečiju odluku pa makar to bilo i davanje imena?
Kraj rata je došao iz Dejtona 1995. godine prije Božinog prvog rođendana, doputovao na nekakvom papiru i vratio tatu sa linije. Ja sam uveliko išla u prvi razred. Već sam znala svima u razredu imena, prezimena i u ratu poginule članove porodice. Moje drugare i mene je zatekao taj kraj rata mokrih nogu u neadekvatnoj obući koja je kod mnogih bila čak i nekoliko brojeva veća. Vojska je ubzo napustila školu i obilježila nekakvo razduživanje oružja. Često smo od te vojske znali dobiti pokoju čvoku pa nam je bilo drago da više nema čvoka. U školi smo dobili paketiće koji su bili ogromni i lijepo upakovani. Slala su ih u ratom ogoljenu Bosnu djeca iz raznih dijelova svijeta. U svakom od njih je bilo pismo, a nerijetko i slika djeteta koje je poslalo paketić. Priželjkivala sam da se u moj komšiluk vrate sva ona djeca koja su otišla. Htjela sam svoj prijeratni život nazad. Ta uredba nije došla iz Dejtona. Nikada se nisu ni vratili. Većina ih nakon rata dođe samo na nekoliko dana da obiđu baku i djeda i da bace sa roditeljima koju petardu na božićno jutro i ispale koju raketu naveče. Dok svi reže uz poznate riječi “đe su bili devedest druge da pucaju” meni je drago da nisu bili tu. Nek misle da se puca samo kada se slavi. Malo mi je žao što su me eto tako olako zaboravili dok sam ja čitav rat neumoljivo pitala mamu za njih i grijala srce sjećanjima na naše prijateljstvo.
Decembri su nekako zauvijek ostali mjeseci pitanja i čestitanja. Nas školarce su uvijek nešto pitali i ovlaš nam čestitali predstojeće praznike pa smo taj period provodili drhteći i strahujući. Past’ il proć’? Vrijeme između Božinog rođendana i Nove godine smo bili sa knjigom i nad knjigom. I baš tad znanje nije htjelo u glavu ni na silu. Divili smo se ukrašenim kućama i čudili komplikovanim pismenim zadaćama iz matematike i fizike čije smo ishode unaprijed znali. Greške napravljene u decembru su se sanirale u januaru, najčešće prutom i nad knjigom. Eh, decembre, okićeni folirantu!
I, znate šta, malo mi je drago što je Božo rođen oko Božića (🎄) pa su mu svi za rođendan poturali kao poklone one božićne paketiće koje bi ionako dobio, ali psssst, on to ne smije saznati. Ja se, inače, ne naslađujem tuđoj muci, ali ako su meni mogli poturati školski pribor jer sam rođena u septembru (📐✂️📚), mogu i njemu paketiće (🎁). To je valjda ta kosmička pravda. Hihihihi! I da, baš je super ne biti jedinica – uvijek možeš reći mami da nisi ti načela onu sakrivenu bombonjeru (🍬) koju je ona namjeravala ponijeti u goste (😂), a kad ona pita ko je ti prekolutiš okicama ( 👀 ) i kažeš:” Otkud ja znam, možda tata (koji inače rijetko jede slatkiše😂)?”
