Ni jedno vrijeme nije bilo dobro vrijeme, uvijek su ona iza bila bolja, a ona ispred nepoznata, strašnija. Ljudi smo, ne volimo promjene i uvijek smo skloniji trpjeti lošije nego riskirati, mijenjati. A, snaga je upravo u činjenju, a ne čekanju. Puno bi bilo boje kad bismo svi kao društvo u svom okružju i okviru rada više činili, a manje čekali i kritizirali ili iz vlastite nemoći i jala podmetali svojim kolegama, sugrađanima, vlasti. Vrijeme je smutljivaca koji iskaču kada je vrijeme rata, mraka ili pandemije. Dakle, živimo u teškom, ali dobrom vremenu. To je naše vrijeme i naš je zadatak, ali i dug dati od sebe najbolje što možemo.
Prof. dr. Vanda Babić rođena je u Kotoru, a osnovnu i srednju školu završila je u Splitu, dodiplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru, a poslijediplomski studij, smjer Književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom Hrvatska srednjovjekovna tradicija u bokokotorskim pasionskim tekstovima, a doktorirala na Sveučilištu u Zagrebu disertacijom Kulturno-povijesne vrijednosti djelovanja Vicka Zmajevića u Boki kotorskoj i Zadru. Danas je u zvanju redovite profesorice. Objavila je desetak stručnih i znanstvenih knjiga, a suradnica je u mnogim znanstvenim i stručnim časopisima. Urednica je prvog zbornika Zadarskih filoloških dana te niza knjiga. Suautorica je i scenaristica dokumentarnog filma „S Hrvatima Boke“, u produkciji HTV-a, proizvedenog 2001. Dopredsjednica je HKD Napredak Zadar. Povod za razgovor s dr. Babić je nedavno predstavljanje zbirke pjesama, Crta na dlanu u Gradskoj loži Zadar.
Razgovarao: Miroslav Landeka
HG: Javnost Vas poznaje po brojnim knjigama i skrbi o hrvatskoj baštini Boke. Otkud sad poezija?
Babić: Da, nakon predstavljanja zbirke u Boki i Zagrebu, Zadru sam u povodu Dana Grada željela darovati ono nešto što me je i dovelo u ovaj grad. Dakle, pisanje je bio put na studij Kroatistike, a sve poslije je život koji me smjestio za sveučilišnom katedrom. U Zadru su o zbirci govorili prof. dr. Rafaela Božić i prof. dr. Pavuša Vežić, dok su glumci Ivica Antić i Gabrijela Meštrović Maštruko publiku proveli kroz pjesnički stih, a sve su to pjesmom pratile članice A:K.A Crescendo koje su otpjevale pjesme Arsena Dedića, L. Cohena i T. Ivčića. Kažu da je to bi čaroban sat suzvučja pjesme i riječi.
Zbirka se sastoji od četiri cjeline i 77 pjesama pisanih u razdoblju od 1992. do danas. Prate ih ilustracije akademskih slikara Jagode i Dimitrija Popovića, a poticaj da napravim to baš u listopadu je pjesma Molitva za grad koja je napisana u prizemlju Radićeve ulice gdje sam provela cijeli rat pa i taj listopad 1992. kada smo bili okruženi, neprestano bombardirani, bez struje, vode, sami, ali snažni i odlučni. Ta pjesma je moj dar gradu u kojemu sam od 1986. i koji nisam napuštala ni onda kad su mnogi pobjegli.
HG: Dakle, nema Boke u zbirci?
Babić: Ne, Boke uvijek ima, bez nje naprosto ne postojim. Četiri cjeline zbirke prikazuju moj odnos prema metafizičkom i to je prva cjelina nazvana Akvarel. Druga je Cvrčak u rimi koja je zbroj ljubavne lirike i lirskih minijatura. Treća cjelina Imam ja posvećena je osobama koje su me oblikovale, utjecale, bile i jesu uz mene i ovaj ciklus pjesama ima svoje vlasnike. Zadnja cjelina je upućena prostoru koji me dotakao, kojemu pripadam ili koji me je u određenom trenutku upotpunio pa taj ciklus započinje s dvije pjesme o Boki.
HG: Zašto Crta na dlanu?
Babić: Dlan je nešto što pružate drugom. Kad nekog volite držite ga kao kap vode na dlanu, kad molite sklapate dlanove ili ih okrećete prema nebu. A na dlanu su crte koje sviđale se vama ili ne postoje i ne možete ih nego nositi sa sobom. Tako i neke situacije i ljude nosite u srcu i ma što bilo ostaju u vama. Baš kao i crta na dlanu. Možete je grepsti no ona je tu. Svaki stih je proživljen no sretna sam što u percepcijama kolega koji su napisali nekoliko recenzija nigdje nisu vidjeli moje, već sebe i svoje crte spajanja i razdvajanja. Jer, crta može značiti put sastanka ili zid razlaza. Dakle, sloboda izbora ma što god bilo utisnuto na dlanu je osnova- Kako ćete se sa svojim izborom nositi vaša je stvar.
HG: Činjenica je da danas mnogi pišu, objavljuju i smatraju se pjesnikom?
Babić: Ne mislim o tome na takav način. Volim da ljudi pišu, slikaju, muziciraju, ostvaruju se u koloritima umjetnosti. Jasno, nemaju svi umjetničku snagu ali ljudima treba dati slobodu izražavanja a o tomu koliko je što vrijedno i ulazi u određene uzuse i vrednovanja pokazat će vrijeme. Važno je da poezija ima krug čitatelja, da živi, diše i da je prisuta u vremenima kada malošto duhovno opstaje. A, priznat ćete ako netko posegne za stihom kao izričajem on ipak u svojim mogućnostima pokušava učiniti ono nešto ljepše i bolje za svijet u kojemu jesmo.
HG: Reklo bi se da mislite kako ne živimo u dobrom vremenu?
Babić: Ni jedno vrijeme nije bilo dobro vrijeme, uvijek su ona iza bila bolja, a ona ispred nepoznata, strašnija. Ljudi smo, ne volimo promjene i uvijek smo skloniji trpjeti lošije nego riskirati, mijenjati pa dobit gore. A, snaga je upravo u činjenju, a ne čekanju. Puno bi bilo boje kad bismo svi kao društvo u svom okružju i okviru rada više činili, a manje čekali i kritizirali ili iz vlastite nemoći i jala podmetali svojim kolegama, sugrađanima, vlasti. Vrijeme je smutljivaca koji iskaču kada je vrijeme rata, mraka ili pandemije. Dakle, živimo u teškom, ali dobrom vremenu. To je naše vrijeme i naš je zadatak, ali i dug dati od sebe najbolje što možemo.
HG: Priča se da vam uskoro izlazi roman?
Babić: Svašta se priča, ali najčešće to bude fake . Točno je da je moj prozni prvijenac za koji dan vani. Tiska se u Perastu, a nakladnici su iz Tivta. Cesta i ptica i oblak je psihološki roman s autobiografskim elementima posvećen Mani Gotovac koja mu je da je bilo sreće trebala biti urednicom, a povezala nas je ljubav prema Boki i ljubav u težini te riječi i svakog njezinog slova.
HG: Osim rada na Sveučilištu, pisanja znanstvenih knjiga, poezije i proze vrlo ste aktivni u HKD Napredak. Nedavno ste izabrani za člana Središnje uprave što je posebna čast.
Babić: Da, posebna čast ali i obveza. Imam sad priliku zahvalit se predsjedniku dr. Nikoli Čiči što me je predložio, ali i svima koji su me kandidirali na to mjesto od dopredsjednika i članova SU, svih Napretkovih udruga u Hrvatskoj do podružnica Srednje Bosne, Hercegovine i Crne Gore. HKD Napredak je spoj svega čime se bavim. On je više od kulturnog društva ali ima još puno gdje se može raditi i napredovati. Postoje neke napretkove podružnice koje se mogu izdvojiti, u posljednje vrijeme to su svakako HKD Napredak Glavna podružnica Mostar sa svojim kulturnim projektima, pa Banja Luka, do nekih koje imaju duži kontinuitet Tuzla, Vitez, Ljubuški, Jajce, Busovača, Knin A, ako govorimo o Hrvatskoj tu nas čeka puno posla. Krenuvši od Metropole, pa dalje… Ono što me raduje jest spoj kvalitete, dobre volje i nadasve entuzijazma bez kojeg je sve priznat ćete samo trula računica.
