Međunarodni dan umjetnosti je sjajan povod da se prisjetimo i podsjetimo u kakvom su se, nimalo zahvalnom položaju našli umjetnici, posebice u ovom vremenu pandemije. Međutim, umjetnost se opet uzdiže i veoma je važna kao duhovno bogatstvo bez kojeg čovjek ne može. Umjetnost, bila slikarstvo, glazbena, književna ili kazališna je uvijek puna ljepote, sklada i strasti, a umjetnici uporni da sve oko sebe očaraju i nadahnu.
Ipak, ova pandemija koja više od godinu dana nikome ne da mira je pokazala kakav je odnos prema umjetnicima i umjetnosti i kako su na udaru prve bile galerije, muzeji, koncertne dvorane i kazališta kada su morali zatvoriti svoja vrata ili postaviti „stop“ onog trenutka kada je u neku od ovih institucija došlo nešto više od dvadeset ljudi. Teško je to, jer umjetnost ne poznaje ni granice niti ograničenost. Opet, osobe iz svijeta umjetnosti su bez obzira na sve, oni koji uvijek imaju najviše ciljeve, ljudi koji cijene i ono najmanje. Za njih je istinski imperativ sloboda stvaranja i kreativnost.
Razgovarajući s Borisom Baltom, kazališnim glumcem i direktorom Tuzla film festivala, kaže da ne želi biti pesimističan, ali da je pandemija pokazala na kojoj je ljestvici umjetnost kao i sami umjetnici koji su ostali i bez zaštite i bez razumjevanja države u kojoj djeluju.
„Jer umjetnost je ta koja može da čeka, jer su prioriteti na nekoj drugoj strani. I prije pandemije kulturni identitet građana nije bio važan određenim strukturama, jer kada vidite u proračunima koliko se izdvaja za umjetnost odnosno kulturu, mlade i sport i da to nije ni 1 posto, onda je sve jasno. Zato je teško vidjeti određenu perspektivu, ali ne želim biti pesimističan, jer mi bez obzira na sve, stvaramo“, ističe Boris Balta direktor TFF-a.
Dodaje da mu je žao što kultura općenito, za one koji odlučuju o novcu, ostaje po strani i da će današnje generacije ostati uskraćene za svoj kulturni identitet koji je u razvoju svake osobe veoma važan. Nisam siguran da umjetnost tu više može naći svoje krucijalno mjesto, da vrati sjaj i produhovljenost.
„Mi smo izgubli borbu s nacionalizmom, s propalom državom i zato su naše generacije izgubljene u vremenu, u povijesti, jer nismo mogli ništa da napravimo. Godišnje u BiH snimamo jedan film, taj novac je uglavnom skoncentriran na Sarajevski kanton, nešto malo na Mostar. Sada vidim da je u Banjaluci napravljen Centar za film i vidjet ćemo koliko će se toga napraviti. Dok je Tuzla, kada govorimo o filmskoj umjetnosti potpuno marginalizirana. Pozorište je to koje održava kazališnu umejtnost na jednoj visokoj razini, jer pojedini ljudi koji su direktori svim svojim silama održavaju pozorište na jednoj kvalitetnoj razini“, kaže Boris Balta.
S druge strane, ljudi na umjetnike i na njihova stvaranja i dalje gledaju kao na nešto romantično, jer u tim stvaralačkim trenucima uvijek djeluju jako inspirarirano u čija djela upire svjetlo odozgor.
„Osvrnuvši se na proteklu godinu, doba pandemije i beznađa, kada se čitav jedan svijet koji poznajemo pretvara u nešto nepoznato, mogu slobodno reći da se i položaj umjetnosti u društvu apsolutno promjenio. Na bolje ili gore – vrijeme će pokazati. Iz perspektive slikarice, umjetnice često razmišljam kako i nije neka velika promjena, jer kada stvaramo, stvaramo u samoći i u izolaciji koja nam je jako često potrebna. Međutim, bez publike, bez te komunikacije između promatrača i djela, naša djela postaju bezvrijedna. Ipak, po ovom pitanju ostajem optimista, jer umjetnost je preživjela i ratove, razne epidemije, pandemije, prirodne nepogode, revolucije… tako će biti i sada! Umjetnici i dalje stvaraju, komuniciraju, služeči se modernim tehnologijama, prezentiraju svoja djela širokoj publici i ostavljaju kako duhovno tako i materijalno bogatstvo, trag kroz još jedno teško vrijeme“, kaže za Hrvatski glasnik profesorica likovne umjetnosti, akademska slikarica Marina Trogrlić.
Pandemija je zatvorila i koncertne dvorane, ali glazbeni umjetnici imaju sreću što koncerti klasične glazbe postaju sve popularniji upravo na otvorenom. Ovo vrijeme neizvjesnoti pokazalo je zapravo da je glazba veoma bitna za emociju i mentalno zdravlje i da tišina mnogima stvara neugodnost.
„Činjenica je da živimo u neizvjesnom i turbulentnom vremenu u kojem je vrlo teško kreativno djelovati. Motivacija i inspiracija su poljuljane otkad nemamo mogućnost svirati u dvoranama pred publikom ili predavati u učionici. Ne smijemo dopustiti da to bude izgovor da ne radimo ništa i uporno čekamo povratak na ‘’staro’’. Neophodno je što prije prilagoditi se novonastalnim okolnostima i izvući maksimum iz onoga što nam suvremena tehnologija pruža. Jasno da to neće biti nadahnjujuće kao trenutak na koncertu kada osjetimo svu pozornost publike, ali vratit će motivaciju i probuditi kreativca u nama. Iako u ovom trenutku situacija izgleda bezizlazno, jedini način na koji se možemo boriti je da ustrajemo u onome čemu smo istinski posvećeni, a to je umjetnost“, kaže akademska glazbena umjetnica, violinistica Lorena Milina.
No, umjetnost egzistira primarno izvan institucionalnog okvira, kao izražaj unutarnjih potreba čovjeka za slobodom, napominje književnik, publist i novinar Mehmed Pargan za Hrvatski glasnik.
„Novi pokreti u umjetnosti, definirali su tu potrebu, kao potrebu ‘novoga čitanja’, odnosno drugačijega čitanja, te dekonstruiranja umjetničkih djela do njegovog fetusa, kao da se tim procesom želi pronaći ‘sistemska greška’ i odgonetnuti zašto ova vrsta ljudskoga oponašanja ne uspijeva. Tu neuspjesi uzrokuju nove pokušaje, nove umjetnike, nova djela i nove umjetničke pravce. Tako se održava kontinuitet. Kontinuitet dakle ne održavaju institucije kulture. Pandemija jeste donijela zatvaranje ovozemaljskih puteva, komunikacije, spriječila je susretanja ljudi, razmjenu ideja, pa i umjetnina, ali ne treba zaboraviti da je 21. stoljeće, zapravo era globalizacije. Svijet je postao to zasanjano ‘globalno selo’ što je i umjetničkim djelima doprinijelo da ona struje, u trenutku se nalazeći na bilo kojem mjestu na svijetu, čak i ako umjetnik ne putuje“, kaže Pargan.
Primjerice, na polju književnosti nikada u povijesti nije bilo lakše doći do čitatelja. Socijalne mreže omogućavaju bilo kome da zlato svoga stvaralaštva, kuša na vatrama čitalačkog senzibiliteta. Sa druge strane, važno je spomenuti da je umjetnost kroz povijest bila jednom od najvažnijih komponenti u kreiranju duševnoga mira.
„Mnogi danas umjetničko stvaralaštvo koriste kao uspješnu terapijsku metodu u rješavanju psihičkih problema. Ta strana umjetnosti dolazi do izažaja upravo u vrijeme pandemije, jer mnogi ljudi, čak i oni koji se nikada nisu okušali u umjetničkom stvaralaštvu, ovo vrijeme koriste, shvativši da ih kreativni rad spašava, odnosno čuva od teških misli o pojavama koje ne razumiju i ne mogu riješiti. U posljednjih nekoliko mjeseci sreo sam mnogo ljudi koji pišu prvu knjigu, koji su se vratili slikanju, ostavljenom u sedmom razredu, koji su uzeli fotoaparat u ruke i traže zadovoljstvo u fotografiji kakvu nikada nisu ranije pravili. Stoga smatram da je ovo vrijeme poseban izazov. Kroz povijest se pokazalo, da najbolja umjetnička djela nastaju u najtežim vremenima i najtežim uslovima za njihovo stvaranje. Iz ovoga vremena će izrasti velika djela, izrodit će se novi autori, a umjetnost će dobiti jedan sasvim novi oblik. Ovo vrijeme je važna prelomna tačka u povijesti umjetnosti, isto kao i u drugim oblastima ljudskoga življenja“, zaključio je Mehmed Pargan.
Najvažnije je u namjlađima stvarati osjećaj za ljepotu umjetnosti, za knjigu, crtež, glazbu i kazalište. U vremenu u kojem se susrećemo s novim licem stvarnosti u kojoj treba izboriti bitku s nevidljivim, opasnim neprijateljem, uloga umjetnosti kao spasiteljice svih ljudskih svjetova, postala je još vidljivija, značajnija. Dobra knjiga može utješiti čovjeka, osloboditi ga stresa, povesti na putovanje za koja smo, u ovim vremenima, bolno uskraćeni, ističe književnica Jagoda Iličić.
„Ako djeca požele kupiti knjigu koja nekako proviri u njihov svijet, stižu do nove prepreke. Koliko knjižara postoji u našem gradu? Prati li gradska Biblioteka događaje na književnoj sceni i vodi računa da knjige koje su nagrađene vrijednim književnim nagradama ponudi djeci na čitanje? Često me pitaju čitaju li djeca? Uvijek odgovorim da čitaju onoliko koliko se mi odrasli potrudimo razviti u njima ljubav prema čitanju. Darujemo li knjige za rođendan, svratimo li u knjižare drugih država na putovanjima, čitamo li i sami i tako djeci pokazujemo da su knjige nešto dobro, vrijedno i nezamjenjivo? Ako pošteno i iskreno na ova pitanja odgovorimo sami sebi, to je već nekakav početak promjene. Jer, svako putovanje počinje prvim korakom, baš kao što put do čovjeka koji misli počinje prvom knjigom“, kaže nam Jagoda Iličić i dodaje da kako veliki tako i mali ljudi uže spasa pronalaze u književnosti, slikarstvu, glazbi. Dobra knjiga može utješiti čovjeka, osloboditi ga stresa, povesti na putovanje za koja smo, u ovim vremenima, bolno uskraćeni.
Od umjetnosti se ne može živjeti, ali bez umjetnosti je živjeti teško.
Maja Nikolić
