Piše: Matea Tunjić
Da su sitnice važne, to gotovo da je i općepoznata stvar. A opet, filozofi znaju, sve su općepoznate stvari uvijek sklone preispitivanju jer kad im se malo zagrebe po površini vidi se da su sve samo ne opće i poznate. Ista je stvar i sa sitnicama i to važnim, jer prvo se pitamo što je sitnica, a onda zašto bi ona bila važna kad su uglavnom važne one “velike” stvari – završen fakultet, ljubav tvog života, sreća i zadovoljstvo… Pa ipak, od čega se sastoje sve “velike” stvari? Završen fakultet od mnoštva položenih ispita, a oni opet od mnoštva pročitanih stranica, a one od mnoštva trenutaka provedenih uz knjige. Ljubav tvog života od mnoštva malenih poklonjenih sitnica, odlučnih ostanaka, poljubaca, zagrljaja i riječi oblikovanih u pitanje jesi li dobro i volim te bez obzira na sve. A sreća i zadovoljstvo? Sreća je, rekla bi Martina, “karta svijeta iscrtana na koži preko posoljene ključne kosti.”
Sitnice se kriju i u naslovu našeg prvog romana u nizu koji se mogu sa sobom nositi na plažu, u prirodu, na planinu ili do udobnog naslonjača na ugodnoj kućnoj temperaturi i uživati u njima, odmarajući barem nakratko od svih svakodnevnih obveza. Tih tristotinjak stranica čitaju se u jednom dahu, a priča ovog talijanskog autora na kraju zaista i ostavlja bez daha. Kad je sedamdesetogodišnjem glavnom liku ostalo, s jedne strane mnoštvo vremena, a s druge opet neizvjesni trenuci koji su karakteristični za kraj života, on počinje uviđati sitnice, te male stvari koje život znače. Promišljajući o vlastitom životu, ali i o životu uopće, on kroz životne situacije u kojima se nalazi shvaća i popravlja neke pogreške iz prošlosti, ali i svojom životnom mudrošću, stečenom godinama življenja nastoji prenijeti važnost sitnica na vlastitu djecu s kojom, kao i svaki roditelj, ima manje ili više buran odnos. No, isto tako, on biva primjerom da u međuljudskim odnosima zaista vrijedi poslovica potius sero quam numquam ilitiga bolje ikad, nego nikad.
Lorenzov je glavni lik, premda odviše ciničan prema životu, shvatio da velike stvari ne nastaju preko noći, da ljudski život čine sitnice, da odgađanje najčešće dovodi do nezadovoljstva, a okolišanje do nepotrebno izgubljenog vremena jer ono “služi izbjegavanju pravog puta, onoga koji te vodi točno tamo kamo želiš i moraš stići. Ljudska su bića izuzetno vješta u besciljnom lutanju samo da ne bi stigla do cilja od kojeg strahuju.” A strah, “strah je vrag, neumoran i dosadan glasić koji se uporno vraća što ga više tjeraš. Ipak, znaš to sam shvatio? Da taj glasić zapravo samo radi svoj posao, pokušava nas spasiti od nas samih, želi upozoriti da će, ako se ne pokrenemo, sve u nama ubrzo početi propadati.” Shvatio je i da zadovoljstvo i sreća vrište iz duše, nutrine, a ne na površini premda, “‘naravno, sve ono što je nekom zanimljivo nalazi se izvana, unutra se mogu naći samo crijeva, krv i kajanje. Ništa odviše privlačno.” Ali život je “baš kao i ovaj grad, sačinjen od lažnog sjaja. Sva ova svjetla, osmijesi ljudi, štandovi, kolica sa šećernom vunom, bicikli koji trube, mjesec koji se odražava na vodi i obasjava Capri u daljini, gotovo nevažni naspram tišine mnogih prljavih i zaboravljenih avenija, vapajima iz uličica koje odišu nasiljem, uplašenim pogledima onih koji još nisu shvatili kako se suočiti s drugim licem ovoga grada.” Kad se čovjek, koliko god bio ciničan ili mrzovoljan, suoči sa drugim licem života, kad uoči susjedovu mačku koja se ponovno ušuljala kroz prozor ili ode na obiteljski ručak, pa čak i na neki spoj, kad mu se susjeda obrati za pomoć ili mu se naglo vrate sjećanja iz nekog ljepšeg životnog razdoblja, otkrije da se, koliko god mu život prepreka stavljao po putu, ipak isplati svako jutro isplati ustati i boriti za sreću.