Piše: Matea Tunjić
Nerijetko znamo čuti da ljubav ide kroz želudac, ali i to da ljudi od stresa dobiju čir na želucu. Ta upravo zbog toga, ako ne već i prvi, onda drugi spojevi često budu pozivi na večeru, a sve proslave uvijek završe oko nekog stola u restoranu, na dvorištu ili doma. I to zbog ovog prvog u uvodnoj rečenici, kako bi se svim snagama izbjeglo ovo drugo. Premda smo danas, ako se radi o nekim većim proslavama, sve više skloni naručiti hranu ili negdje rezervirati stolove, ipak ne tako davno, posebice na selima, i za velike i za male proslave, kuhalo se doma. Pa bi teta N. spremila tortu jer je ona majstorica za kolače, a teta Z. napravila kiflice jer su njezine uvijek mekane k’o duša. Kuća bi mirisala na razne začine i jela, a recepti po kojima se kuhalo, davno prije MasterChefa, prenosili su se s koljena na koljeno. Čak i da su se zapisali, opet bi se tražio netko da ih rastumači jer za tijesto ide nekoliko šalica brašna, nešto manje od šalice ulja, vode koliko treba, malo soli, kvasac… Koje je veličina optimalna, koliko je to ‘nešto manje’ i ‘koliko’ treba, znaju samo oni koji već godinama kuhaju to jelo. Pa i kad pitaš kakva je prava tekstura tijesta koja je potrebna baš za te kiflice, dobit ćeš istovremeno neodređen i veoma jasan odgovor – vrlo jednostavno, osjetiš pod rukom. Ako nešto još slučajno treba dodati, dodaš to odokativno. U takvim se receptima krije tajna kuhanja i tajna ljubavi. Čak i kad su sastojci napisani u gramima i mililitrima, s točno određenim temperaturama i vremenskim okvirima, i dalje nešto može otići u krivom smjeru. Za pravi put i u kuhinji i u ljubavi i u životu najvažniji je osjećaj za odokativno, za drugoga, za nesebičnost… Možda upravo zbog toga i najukusnija jela budu ona spremljena za ljude koje volimo.
Tita je upravo takva kuharica s istančanim osjećajima za pripravljanje jela, naš glavni lik današnjeg romana, odličnog za vruće ljetne dane koji nam slijede. Ona je u tom trenutku posljednja koja je, naslijedivši ljubav prema kuhanju, sve obiteljske recepte pohranila u svoje pamćenje. Još se od malih nogu stalno vrzmala po kuhinji, a kako je bila najmlađa od troje djece, dopao ju je poseban obiteljski zadatak koji će joj obilježiti sudbinu i biti nit vodilja njenog života i priče skrivene između recepata. Tita, naime, spajajući sudbinu jedne žene, ljubav, kuhanje i magiju stvorenu kuhanjem utječe na sve one koji kušaju njeno jelo. I sve biva u redu, znamo iz neposrednog iskustva, dok se s ljubavlju kuha, premda i ono za neke stvara posebne učinke. No, što se dogodi, ako se neko jelo priprema s ljutnjom ili sa strašću, ako je kuharica tužna i neraspoložena? Ne otkrivajući vam sve tajne koje kriju zanimljive stranice romana meksičke autorice Laure Esquivel i puštajući čitateljima da sami otkriju pronađe li ljubav uvijek put, je li za nju nekad kasno, otškrinut ću čitateljima vrata u bajkoviti svijet romana Kao voda za čokoladi samo jednim sjajanim i slikovitim ulomkom:
“Kao što vidite, svi u sebi nosimo elemente potrebne za proizvodnju fosfora. Štoviše, dopustite mi da kažem nešto što još nikomu nisam povjerio. Moja baka je imala vrlo zanimljivu teoriju. Govorila je da se svi rađamo s kutijom šibica u sebi, ali da ih ne možemo uvijek upaliti sami jer, kao i pri ovome pokusu, trebamo kisik i svijeću. Samo što u tom slučaju kisik mora dođi iz daha ljubljene osobe; kao svijeća može poslužiti bilo kakva vrsta hrane, glazba, milovanje, riječ ili zvu koji će aktivirati detonator i tako zapaliti jednu od šibica. Na trenutak ćemo ostati zapanjeni snažnim osjećajem. U nama će se stvoriti ugodna toplina koja će u tijeku vremena malo-pomalo nestajati, sve dok je ne pothrani nova eksplozija. Svatko, da bi mogao živjeti, mora otkriti svoje detonatore jer izgaranje do kojega dolazi kad se jedan od njh zapali hrani dušu energijom. Drugim riječima, to izgaranje predstavlja hranu. Ako čovjek ne otkrije na vrijeme vlastite detonatore, kutija šibica se navlaži i on nikad više ne uspije zapaliti jednu od tih šibica.
Kad se takvo nešto dogodi, duša pobjegne iz tijela, bezglavo luda najdubljom tminom pokušavajući uzalud pronaći sebi hranu, i ne shvaćajući da joj jedino to tijelo, koje je ostavila goloruko i hladno, može priskrbiti.
Koliko su istinite bile te riječi!
Na svoju nesreću morala je priznati da su njezine šibice prekrile mahovina i vlaga. Nikome više neće uspjeti zapaliti i jednu jedinu.
Najgore je što je znala svoje detonatore, ali kad god bi uspjela upaliti šibicu netko bi joj je neumoljivo ugasio.
John joj pročita misao i reče: ‘Zato se treba držati podalje od osoba ledena daha. Sama njihova prisutnost može ugasiti i najjaču vatru, a učinak nam je već poznat. Čim smo dalje od tih osoba, lakše nam se obraniti od njihova daha.’ I uzevši Titu za ruku među dlanove, lagano doda: ‘Vlažnu kutiju šibica možemo osušiti na različite načine, ali budite sigurni da uvijek ima lijeka’”
