Postoje ti neki ljudi koji ničim izazvani počnu obećavati kule i gradove i što je najbolje (ili najgore) od svega upravo ti ljudi imaju sasvim dovoljno moći da obećano ispune. Bezboj je puta do mojih ušiju otisnuta rečenica:“Samo ti završi to i to, ostalo je moja briga.“ Razloga za ne vjerovati im skoro da nije ni bilo, jer su se sami nudili, pa nije postojala bojazan da obećano neće ni ispuniti. Pošto je isto nuđeno na više strana, i te kako plodnih strana, ako neko i omane, neće svi sigurno. Tokom procesa završavanja tog i tog, uvijek su željeli svježe informacije u pogledu toga dokle sam došla potvrđujući još jednom da je sve nakon toga njihova briga. A kada se to i to konačno privede kraju, sva se magija odjednom rasprši. Neko ponudi arsenal u hodu smišljenih izgovora, a većina njih se uopšte i ne javlja na telefon kada ih zoveš. Ako te slučajno sretnu bježe da ih ne bi ne daj bože pitao šta glede njihovih obećanja. Kada se kojim slučajem nekome požališ, zažališ već nakon prve rečenice i budeš počašćen izrekama „obećanje – ludom radovanje i gdje mnogo obećavaju, malu torbu ponesi“. O hrđavom karakteru onih koji su naobećavali bez da su ikad bili povučeni za rukav, niko ni da zucne, jer sva odgovornost uvijek pada na one koji povjeruju u nešto što je isuviše dobro da bi bilo istinito. Kroz život sam upoznala polijep broj osoba kojima su obećanja pomenutih bile jedine zvijezde vodilje. Upravo zbog tih obećanja nisu odustali čak i onda kada bi i najuporniji digli ruke od svega. Da nije bilo obećanja vjerovatno bi otišli na neku sunčaniju stranu i borili se za nešto što je zaista vrijedno borbe. Zvijezde vodilje ponekad zaista znaju postati zvijezde padalice ako se u to zvjezdano umiješaju neki krivi ljudi. Te padalice inače ne daju želju na sebe. A ja, ja još uvijek držim do toga da su obećanja koja dam dugovi, a tamo gdje mi mnogo obećavaju torbu uopšte ne nosim.
