Naslovna Istaknuto Jutro s Ivonom: Otkad muškinje nose šnale

Jutro s Ivonom: Otkad muškinje nose šnale

620

Jednog mi je dana rođak donio poklon u maloj kutiji izrađenoj od čvrstog, mat crnog kartona. Kada sam je otvorila ugledala sam metalnu, zlaćenu šnalu koja je na onom dijelu kojeg vide oči kada se stavi na kosu izledala kao pravougaonik, a taj je pravougaonik bio pun nekih trokutića, svaki se trokutić naslanjao na one oko njega i svi su bili različitih boja. Otišla sam u kuću, makla u stranu nestašne šiške koje su mi išle u oči i pričvrstila ih onom šnalom. Izašla sam pred rođaka i izustila:”Hvala ti, nisi treb’o.” U sebi sam mislila ma treb’o si jašta, ali nije bilo kulturno iznositi svoje misli, pa ni svojim vršnjacima, a taj je moj rođak i bio moj vršnjak. Tad smo imali po devet godina. Pošto sam bila jako živahna i nestašna, odlučila sam da je šnali ipak bolje u kutiji nego na mojoj glavi i da ću je svakako nositi, ali samo u posebnim prilikama. Nakon nekog vremena pozove nas sve rođakov otac na lubenicu, jer mu je došla sestra iz inostranstva, a ja stavim onu šnalu da bi se mogla malo praviti važna pred onom inostranom djecom koja su imala sve. I čim sam došla za sto na kojem se klala lubenica, rođakov mi otac trgnu mi onu šnalu s kose.

– Otkud ti ovo?! – drekne.
– Dao mi tvoj sin.
– Nisam, tajo, ona laže!
– Ne lažem! – počnem se braniti plačući.
U sve se umiješa i moj djed koji me uzeo za ruku i zahtijevao da rođakov otac kaže čemu tolika pompa oko šnale.
– Ovo je šnala iz moje kuće! Moja šnala.
– Otkad muškinje nosi šnale? – upitah plačno.
– Ti šuti! – prodera se na mene – Muškinje nosi šnale na kravati. Ovo je moja šnala sa kravate!
– Ma šta dijete zna o kravatama i gospodi? Ovd’e i nema gospode! – počne me djed braniti.
– A halisati zna?
– Ona kaže da joj je tvoj sin dao šnalu.
– On kaže da nije i ja mu vjerujem. Moje dijete ne laže. Ja sam to odgojio. Već vi ako imalo pameti imate, drš’te ovu svoju na oku.

Djed i ja smo otišli kući. Usput smo pričali o tome kako mojima na oči, jer oni nisu furali priču “moje dijete ne laže” i uvijek im je njihovo dijete bilo najsumnjivije. Priča o šnali se kod njih završila ljeskovim prutom po nogama, jer im nisam prijavila da sam dobila “poklon”, ali i nisu to neke bog zna batine bile, znao je djed i spriječiti i liječiti, samo jedno nikad nije saznao – bilo je kod nas gospode, on je, na primjer, bio gospodin u pravom smislu riječi, doduše gospodin bez kravate i one vražije šnale, ali ipak gospodin, jer gospodsko ionako ne mora poduprijeti šnala sa raznobojnim trokutićima. Onaj rođak “moje dijete ne laže” je kasnije na teži način saznao da njegovo dijete kao i svako ipak zna slagiti. Mnogo sam poklona dobila kroz život. Neki su bili od srca, neki radi reda, neki da se ne baci, a neki pak poklanjam ti da bi i ti meni barem duplo uzvratila. Kako god, niko mi do neki dan nije poklonio nešto čime se kroti ova moja nemirna kosa. I stiže meni prošle sedmice na adresu poklon od jedne divne Vildane, set pun svilenih gumica i uvijač za kosu dužine metar i po, ručno rađen maksuz za mene, onako od srca. I znate šta, odmah sam probrala najljepšu gumicu i obradovala kosu. Ne čuvala ja više ništa za specijane prilike! Lažem!  Čuvam ja ipak neke neisplakane suze za posebne prilike, za prilike poput onih kada se probudim nakon sanjanja djeda. O tome ne pišem. Ta pisanja mnogo bole, a ja ne volim da me boli.