Dragi čitatelji Hrvatskog glasnika, od danas ćemo na našoj stranici objavljivati priče mlade i vise nagrađivane spisateljice iz Tuzle Ivone Grgić. U njenim pričama i pripovijetkama dominiraju autobiografski elementi i specifični dijalekt njenog rodnog Doknja. Ivona Grgić se ujedno bavi i istraživačkim novinarstvo, završila je studij Kriminalistike u Sarajevu, a već naredne godine polazi na Master studije. Govori sedam stranih jezika i svojim perom sjajno opisuje stvarnost koju živimo. Nadamo se da žete uživati u pričama Ivone Grgić.
Na groblju
Osjetila je tupi bol u predjelu gdje se sastaju tjemena i potiljačna kost. Majčina ruka joj protrese lobanju.
-Nemoj stajati po grobovima! Grijota je! –kreknu majka i opet joj stisnu mršavu ručicu.
Zagnjurila je bijelo lice u majčinu narodnu nošnju izrađenu od nemilosrdnog beza izlupanog do božanske čistoće pratljačom na rijeci, krijući suze od drugih ljudi. Ne boli pljuska, boli što je od majke. Majka je nosila buketić cvijeća i svijeću u jednoj ruci, a drugom je čvrsto stezala njenu ručicu. Bezbroj kamenih križeva sa okruglom crno-bijelom slikom na sredini se ukaza po brdovitom terenu, a nju su noge već boljele od same pomisli da će naredna dva sata morati stojati. Zaposlila je dosadu računajući koliko su godina imali ljudi koji leže u grobovima od njenih predaka do drvene kapele. Parok je ispod drvene verande koja je izranjala iz grede kapele, zaštićen i od kiše i od sunca. Smeđi habit mu je oko struka bio opasan kordom. Ujak– paroka su svi mještani oslovljavali ovom značajnom titulom. Elizabeta Pejić– veoma moderno ime, živjela od 1891. do 1928. godine, spomenik podižu muž Mato i kćerke Ivica i Vesna. Ivica– ko dade ženskom djetetu ime Ivica? Živjela je samo trideset i sedam godina. Ako se porodila sa dvadeset, njena starija kćerka, ta Ivica, je onda majku izgubila kada je imala samo sedamnaest. Matematika joj nikad nije išla od ruke. Ti se nikad nećeš udati iz računa! -govorio je učitelj. Računati je naučila na groblju iz čiste dosade. Opasna je dosada, kažu opasnija čak od bijede. Zar ima išta opasnije od bijede? Misli su presretale jedna drugu i udarale na oči kao grad na poljoprivredna dobra. Jadna Ivica, žensko siroče sa muškim imenom. Od munje, groma, grada i zle godine… Oslobodi nas gospodine…
Gonjene suncem iz zemljine utrobe, nasilno su izlazile molekule vode od sinoćne kiše formirajući podatnu paru, pohotno ostavljajući iza sebe dovoljno gliba da ga ljudi ponesu kući na đonovima i nogavicama nakon mise. Da nije šume okolo, tačno čovjek ne bi mogao razaznati da li se radi o jesenjoj ili proljetnoj misi. Nije zrak vonjao ni na paru ni na svijeće, ali se teško disalo i nešto iz zraka je tumaralo po glavama i iz kose izvlačilo antena dlačice. Nabubrile su ženske frizure, a nasilno napravljene kovrdže su se do čitanja svetog evanđelja već opustile ostavljajući za sobom neuredno sjećanje na frizuru. Muškarci su mirisali na jeftini sprej pino silvestre kupljen u lokalnoj prodavnici. Znaš li da borove ne valja saditi blizu kuća? Pusto ognjište ostane. Njima je mjesto pored groblja. Došlo je ove godine i dosta ljudi iz inostranstva, da vide puno groblje i prazne porodične kuće i da kupe svijeće na štandu ispred groblja po visočijim cijenama od onih u prodavnici. Tu su kupovali i hladne, gazirane sokove, a živo cvijeće su nosili u stručno zapakovanim buketima iz cvjećare. Kada popiju sok, traže vode od onih koji su je gonjeni siromaštvom morali ponijeti od kuće. Potpetice kožnih štikli su se utiskivale u grobno tlo, a ilovača se lijepila za inostrane pantalone kao da ih je čekala sve ove godine. Štikle na groblju? Baždarena glupost ili evropska moda?
U lijevoj ruci je nosila providnu najlon kesu punu svijeća na kojima je staklena bočica svete vodice, buket cvijeća iz avlije svezan na sredini kanapom kojom inače vežu meso za kuke u sušari, buket ruža iz kineske prodavnice kupljen na sniženju između Valentinova i Osmog marta za tri i po marke i flašu vode pod miškom, a u desnoj ruci je stisla ruku petogodišnjeg dječaka pazeći da ne staje na mermerne ploče koje leže na coklu kojim je grob opasan. Iza nje su bili sin i kćerka, srednjoškolci, očigledno natjerani da dođu na misu. Jaknu koja je iznad lijeve dojke imala znak šape nije mogla zarozati pa se vjetar vjerno sklupčao kad god puhne pod njene mokre pazuhe. Važno da rukavi odgovaraju i da ne steže u ramenima. Jaknu je nosila snaha samo jednu sezonu pa proslijedila njoj. Wolfskin je šteta baciti. Ta vrsta štete ju je oblačila godinama. Srcoliki spomenici su krasili grobove onih koji su otišli prerano. Uvijek je prerano! Tri prepoznatljiva ženska glasa su svake godine nadglasavali paroka i kroz bolne uzdahe oplakivali svoje voljene. Majušna žena vazda u crnini, da ne povjeruješ da iz onako krhkog tijela onolika silina glasa izlazi –za sinom poginulim u ratu. Niska, debela ženica davno skinula crninu, ali suze nikako da presuše pa je oplakivala ubijenu kćerku i unuku, iz godine u godinu sve jače i jače. Treća glasna majka je oplakivala kćerku koja se ubila. Od kuge, gladi, rata, trešnje i zla svakog… Oslobodi nas, Gospodine.
-Jesi li bio Draganu na sahrani?
-Nisam. Neće ni on meni doći. Hahaha. –diskutovali su ljubitelji dobre kapljice okupljeni oko friždera sa pivom na ulazu u groblje.
-Škropljenje grobova je krađa! Svaki grob po tri marke pa ti saberi. Nije parok glup! More se to i bez mene završit’. Aj da mi poškropimo grlo za tri marke, živjeli! Dok smo živi, da se zna! –kroz smijeh je zborio mršav čovjek.
Brat i snaha su već stigli. Ne moraju me djeca zvati ujakom. Šta se moramo tako obilježavati? To je prevaziđeno! Gorila su četiri velika lampinjona na zajedničkoj roditeljskoj grobnici, a ona je slučajno oborila metalni poklopac sa jednog lampinjona dok je zabadala svoje žute svijeće boje kiselog kupusa u zemlju. Dječak je užareni metal dokopao u ruku i počeo vrištati opuren nadvikujući one tri žene. Istresla mu je pola flaše vode na ruku. Dijete je jedva prestalo plakati. Brat i snaha su otišli do renovirane kapele sv. Mihovila da slušaju misu, a ona je ostala blizu groba. Pušači su se krili iza grobova, zadovoljavali svoj porok i uvlačili u pluća društveno neocarinjeni dim. Pod misom traže vraga u cigari!
Neko se grohotom nasmijao. Svi su tražili uljeza pogledom. Čulo se još nekoliko prigušenih i zamalo odgođenih salvi smijeha.
-Šta dreči noliko? Vako nije drekala ni kad je ubij’o Boga u njoj. Ih da je meni bio čojk, ja bi sad onaj grob opkoračila pa mu se popišala nonde đe mu je glava. –frknu starija žena debelih naočala.
-Mamaaa! –izusti sramežljivo žena do nje i gurnu je laktom u rebra.
-Ti bi, baba, guzove spržila na one svijeće kakav si baksuz. –dodala je mlađahna unuka.
-Prestanite obadvije! –procijedi kćerka jedva suzbijajući smijeh.
Pravu predstavu su mogli vidjeti samo oni koji su stojali na groblju iza godinama zlostavljane žene. Spustila je dva pozamašna buketa cvijeća, upalila desetak svijeća raznih boja i veličina i čitavo vrijeme ljubila sliku na spomeniku. Toliko se zanijela u predstavi za narod da je i cvijeće i svijeće poredala na svoju stranu zajedničke grobnice i čitavo vrijeme ustvari ljubila i mazila jagodicima prstiju svoju sliku na onom mermeru. Nije pronosala paru u džepu dok je on bio živ, a Bog ga je proživio do osamdesete. Sreća što je mlađa deset godina. Rodila je dvoje mrtve djece. Barem jednom sedmično je spavala pod vedrim nebom, a bezbroj puta ju je samo sreća spasila od prema njoj bačene sjekire. Skupilo se nekih parica nakon sahrane dok je čekala da na nju pređe penzija pa se zaputila u grad po podmjeru. Pričalo se dugo po selu da na zemaljskoj kugli ne bi sretnije osobe od nje pod teretom one podmjere. Urezivale su se četiri pune kese osnovnih stvari svojim ručkama u sjajne dlanove i zapinjale dok je koračala od taksija do vrata. Kupila sam i vrhnje. –govorila je glasno prvoj koni, tako glasno da je Pejo na nebesima čuje.
-Sigurno u onoj maramici ima glavicu crvenog luka. Moralo je nešto onolike suze poćerat’!
-Mamaaa!!!
Ispekla je komad teletine, tačnije buta, kupljen na teku od komšije. Napravila sarmu, bjelopitu i kolač keks-puding. Piće najviše košta. Gajba piva, dvije flaše kole i dvije fante. Valjda brat ostavi koji euro. Zagledala se u njihove skupe bukete cvijeća koje je već u onom celofanu orosilo. Onaj najmanji košta minimalno pedeset maraka. Ruže iz kineske je stavila u izbetoniranu vazu sa desne strane spomenika. Opet kupuješ budalaštine. –frktao je muž kada ih je pazarila proljetos. Pravila se da ga ne čuje. Nije se udala iz računa, učitelj je bio u pravu. Jedan buket je ostavila kod kuće u ćupu, a drugi je donijela majci na grob. Bio je to fin buketić od dvadeset i jednu ružu i nisu izgledale jeftino i plastično već profinjeno i čipkasto. Ocu je stavila živo cvijeće u vazu sa lijeve strane.
U ono vrijeme gradila se crkva. Bogataš naredi slugama da izbroje hiljadu zlatnika, rasporede ih u deset vreća i natovare na magarce. Sluge tako i uradiše. Stigoše bogataš, sluge i magarci sa onim zlatnicima, a ispred njih žena daje za izgradnju crkve svoj jedan jedini zlatnik. Ko je dao više? Braćo i sestre, ne dajte da vas materijalizam zavara. Žena je dala više. Ona je dala sve što je imala.
Kćerka je posmatrala ujakovu djecu i po glavi prebirala svu odjeću koju su joj donijeli. Bila je to ljetna odjeća, ali majice može nositi čitav oktobar ispod jakne. Razmišljala je kako da od mame iščiči novac za pramenove. Srce joj je lupalo od pogleda na plavičasti dim što se pojavljuje iza spomenika. Ukrala je jutros jednu cigaru iz očeve kutije da ima za kad dođe kući. Brat je stojao do nje i k’o jastrijeb pogledom strugao groblje ne bi li uočio koga od inostrane rodbine. Rodbina koja je došla uvijek udijeli koju markicu za čokoladu, u najboljem slučaju koji ojero. Trebao mu je novac za izlazak i dopunu. Mali brat se vrzmao oko spomenika. Pušači skrivači su ga legitimisali sa čiji si, a on je razmišljao kako da prelomi mamu da mu kupi pištolj na vodu što je visio iznad friždera punog pića na ulazu u groblje. Ne dajte da vas zavara materijalizam. U jednom trenutku dosade, uhvatio se za buket iz kineske prodavnice i trgnuo onu jednu ružu. U dječakovim rukama su se ukazale crvene gaćice. Raširio ih je sićušnim šakama, podigao u visinu očiju i posmatrao ih nekoliko trenutaka ne vjerujući šta vidi. Činilo se kao da se samo on i te gaćice nalaze na brdovitoj površini omeđenoj hrastovom šumom. Grohotan smijeh se opet pomiješao sa molitvom i neartikulisanim uzdasima uplakanih. Majka se zacrvenila, prišla mu s leđa, udarila ga teškom šakom tamo gdje se u šav priljubljuju tjemena i potiljačna kost i istrgla iz šaka one gaćice koje su na prednjem mrežastom dijelu imale dijagonalno postavljenu ružu. Dijete od smijeha nije imalo snage zaplakati. Dvadeset i jedne gaće smotane u dvadeset i jedu ružu. Majka nije imala u čiji hrapavi bez zagnjuriti zajapureno lice. Tek sad se osjetila kao siroče. Žena je dala više jer je dala sve što je imala.
Idite u miru božijem.
Amen.
