Naslovna Istaknuto Aporije pravoslavlja na Balkanu

Aporije pravoslavlja na Balkanu

162

U široj javnosti, a osobito onoj plitkoj političkoj i medijskoj, postoji pojednostavljeno i pogrešno razumijevanje srpskoga pravoslavlja kao svetosavlja ili SPC-a kao ideološko-hrišćanskog supstrata srpskoga nacionalizma i ideje Velike Srbije ili srpskoga sveta, kako se to danas popularno naziva.

Piše: Franjo NINIĆ

Tko detaljnije poznaje povijest kršćanstva, a osobito razvoj njegovih dogmatskih istina, svjestan je koliko su u prva četiri stoljeća kršćanstva teološke rasprave o Trojstvu ili kristološke definicije o Kristovoj božanskoj i ljudskoj naravi utjecale na političku arenu, odnosno na ono što mi danas nazivamo odnos između religijskoga i sekularnoga, vjerskoga i nacionalnoga, „oltara i trona“, božanskoga i ljudskoga. August Franzen je u svom Pregledu povijesti Crkve (2004) naznačio da je „Istok“, a pod tim je podrazumijevao ortodoksni, pravoslavni dio kršćanstva i prije velikoga raskola (1050), razmišljao tako da je, teološki gledano, u Kristu više objedinjavao božansko i ljudsko, a u političkom smislu posljedično u jedno sabirao sakralno i profano, božansko i carsko, ili kako bismo mi to danas interpretirali: nacionalno i vjersko/kršćansko-hrišćansko.

Na Zapadu je, što je opet tema za sebe i za jedan poseban tekst, teološki obrazac razlikovanja ovih Kristovih identiteta dijelom producirao ono što u europskom novom vijeku nazivamo razdvajanjem sekularnog i religijskog, odnosno odvojenošću „crkve i države“ u tzv. razvijenim demokracijama Zapadne Europe i Sjeverne Amerike.

Zašto ovaj simplificirani povratak u prva stoljeća kršćanstva/hrišćanstva? Zato što bi ovaj uvid mogao biti ključ za razumijevanje pozicije Srpske pravoslavne crkve (SPC), odnosno srpskoga pravoslavlja i njihove uloge u aktualnim složenim odnosima vjera-nacija-država, kršćansko-nacionalno/nacionalističko u širem prostoru Balkana ili Jugoistočne Europe, a gdje je ova baštinica istočnoga pravoslavlja prisutna kao religijski, ali i politički nezaobilazan faktor u svakom smislu.

U široj javnosti, a osobito onoj plitko političkoj i medijskoj, postoji pojednostavljeno i pogrešno razumijevanje srpskoga pravoslavlja kao „svetosavlja“ ili SPC-a kao ideološko-hrišćanskog supstrata srpskoga nacionalizma i ideje „Velike Srbije“ ili „srpskoga sveta“, kako se to danas popularno naziva. Problem ovakve plošne interpretacije nije u njezinom detektiranju činjenice sjedinjavanja „hrišćanskoga“ i „srpskoga“ u jedno ili u prepoznavanju opasnosti pretjerane moći crkvenih velikodostojnika u političkoj areni, nego u nepoznavanju povijesnih procesa, pa i onoga gore spomenutoga, ali i razloga zašto je do toga došlo i, svakako, u pogrešnim zaključcima koji se onda nameću kao općevažeći sudovi u kakofoniji govora o vjerama i religijama i njihovim političko-društvenim ulogama u našoj regiji.

Opravdana je svakako kritika SPC-a u onim slučajevima kada je ova velika i značajna europska pravoslavna zajednica putem svoga vodstva i brojnih episkopa dijelom prigrlila narativ srpskoga nacionalizma i umjesto Hristova božanstva nasijedala na etnofiletistički model „božanske nacije“ ili srpske države, pa čak i „Velike Srbije“ i „srpskoga sveta“. Ta kritika nije dolazila samo sa strane Zapada ili drugih konkurirajućih nacionalističkih trovača iz naše regije (BiH, HR, CG), nego i iz same Srbije, pa čak i iz redova same srpske crkve. Spomenut ćemo samo Tomanićevu knjigu Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj iz 2001. godine kao ogledan primjerak kritičkoga pristupa ovoj stvarnosti, uz sve manjkavosti koje ima jedan relativno pristojan novinarski uradak.

Aporije srpskoga pravoslavlja, a koje su također podložne opravdanoj i sustavnoj kritici, vidljive su relativno jasno u aktualnoj tzv. „panpravoslavnoj“, ali pogrešnoj solidarnosti s ruskom invazijom na Ukrajinu, kao i u legitimaciji kako srbijanske državne politike, tako i općega „srpskoga“ uvjerenja oko statusa Kosova i tamošnje srpske zajednice. Znakovito je da su se nedavno srpski lideri iz Srbije i BiH (Vučić i Dodik) o kosovskom problemu prilično konspirativno konzultirali upravo sa srpskim patrijarhom Porfirijem. Manipulacija litijama i ideologijom „čuvanja svetinja“ u načelno sekularnoj i građanskoj Crnoj Gori također inherentno pripada upitnoj političkoj funkciji srpskoga pravoslavlja. Doprinos SPC-a u ekumenskom i međureligijskom dijalogu u Bosni i Hercegovini, a koji je neodreciv za reintegraciju podijeljenoga društva u ovoj zemlji, također bi mogao biti aktivniji i vidljiviji.

Komunikacija na lokalnoj razini u okviru projekata Međureligijskoga vijeća BiH je dobar primjer kako se u dijaloškom i otvorenom pristupu zajedničkim teološkim, etičkim i socijalnim pitanjima ogromni pozitivni potencijal istočnoga pravoslavlja može realizirati za opće dobro, pomirenje i suživot u našim politički, ekonomski i moralno siromašnim društvima.

SPC i pravoslavlje, jednako kao i Katolička Crkva i Islamska zajednica u BiH, imaju svoje aporije, koje moraju prevladavati. Je li u tome kontekstu moguće spomenuto „ekstrahiranje religioznoga, u ovom slučaju pravoslavno-kršćanskoga elementa“ iz narativa srpske nacionalne politike ili obratno: srpske nacionalne ideje – srpstva – iz narativa i teologije srpske crkve, ostaje kao otvoreno pitanje.

Na njega bi morali odgovoriti intelektualci, teolozi, a posebno episkopat SPC-a, koja aktualno na svome čelu ima partijarha Porfirija, vrlo otvorenoga, ekumenski i općeljudski spremnoga za možda novi korak srpskoga pravoslavlja prema onomu što je tek nedavno napravila i Katolička crkva: priznavanje vlastitih grijeha u povijesti i čišćenje pamćenja – kao prvi korak vraćanju idealu svakoga crkvenoga i k(h)ršćanskog poslanja, Isusu iz Nazareta, odnosno Hristu Isusu, u kojem je, kako to ona spominjana i zajednička rana crkvena teologija naučava, pomireno božansko i ljudsko, sveto i profano, vjersko i političko te, što je za našu priču najvažnije, kršćansko-hrišćansko i nacionalno pripadanje.