Mi smo bili jedna od onih generacija koju su roditelji učili da „je“ i „be“ ne sastavljamo ni pod razno, dok su ih oni sastavljali kad kod stignu, a nisu bile rijetke ni situacije da se djeci opsuje jer su tad i batine bile sasvim legitimne, a čak i poželjne odgojne mjere pa šta je jedna psovčica naspram toga? Ništa, sitničica. I mi djeca smo psovali jedni drugima pazeći da nas odrasli ne čuju. Tako je jednog dana našoj drugarici iz razreda, iz čita mira, jedan dječak onako u prolazu opsovao mater. Ona je počela plakati, sva se zacrvenila i jecala kao da joj je neko umro. Učiteljica je ušla u učionicu i odmah upitala šta joj se desilo. Moj je rođak, inače predsjednik razreda, preko volje uperio kažiprst u dječaka koji psuje i počeo tihano izlagati pokušavajući da ne zvuči kao tužibaba.
– On joj je, učiteljice, jeb’o mater maloprije.
Učiteljicino se lice skamenilo čim ču „je“ i „be“ u istoj riječi koja izađe iz usta osmogodišnjeg dječaka.
– Molim? – dreknula je.
– I meni je jeb’o mater više puta – uključi se naš drug koji je imao majku na nebu – samo što vam to nisam prije rek’o jer nisam htio biti tužibaba. Tata mi uvijek govori da tužibabe niko ne voli, a ja hoću da me svi vole jer… – i briznu u plač.
– Ivona, ocjene kažu da si jedna od najboljih učenica. Objasni svojim drugarima iz klupe kako se pravilno izrazi ovo što se desilo. – preneražena učiteljica mi baci vruć krompir.
– Ne kaže se on je meni jeb’o mater već on je meni jebao mater.
Svi me podržaše klimanjem glavom, a učiteljica crvena k’o petokraka na glavi partizana, upisa jedinice iz bosanskog svima nama koji smo „je“ i „be“ sastavili, posla nas kući uz uslov da sutra dođemo s roditeljima. Pošto drug koji nije imao majku ima samo oca, a otac radi, dođe sutradan bez roditelja. I naši su roditelji radili pa smo i mi došli bez njih. Samo je majka onog psovača majke došla. Kada joj je učiteljica izložila u čemu je problem, žena se pravo iznenadi.
– Vi mene iz vrtla radi ovog digli? Pa šta ako joj je opsov’o mater? Dječija posla. Ajde, brate, nije kraj svijeta. Nek se izvini.
– Ali meni nikad niko u životu nije opsovao majku. – plačno će djevojčica.
– Čuuuuj? Pa što mu nisi vratila? Sutra ćete se smijati ovome kad odrastete i kada se sretnete na cesti. – iskrevelji se ona majka ne vjerujući djevojčici.
– Opsovati nekome majku nije mala stvar. Ne smijemo dopustiti da djeca to uopšte rade, a kamoli da reaguju na to vraćanjem, molim vas. – poče učiteljica.
– Jeb’o majku ko kaže da mu nikad niko nije opsov’o majku. Ništa mami neće biti. Šta je meni puta čoj’k dern’o mamu, još u mene mama mrtva. Zaboli, brate, al’ to je brak, to je život. I ja sam njemu, nekad direkt u facu pa i fasujem, al’ mi nije žao, nekad iza leđa, Bože moj, kako se udesi, a u njega je majka živa. Šta su mi puta moji dok su bili živi, da izvinete, sve po spisku izredali?! Nemojte me više zvati radi vakije gluposti, a ja ću ovog svog vaspitati prutom kad stignem kući. Ti, curice, il’ malo otvdni il’ se ne udaji kad odrasteš – obrati se žena uplakanoj djevojčici – taka kmekava niđe nisi dospjela. Ničemu te mama i baba nisu naučili.
Trebale su mi godine i godine da shvatim da mi onakvi nekmekavi nigdje nismo dospjeli jer su nas sve pogrešno učili. Nisu nam objasnili da nismo tužibabe ako prijavimo kada nas neko zlostavlja, nisu nam objasnili da nas ne mora svako voljeti kada se sutra kao odrasli sretnemo na ulici i nisu nam objasnili da batine nisu život već upravo suprotno. A sve nam ovo nisu objasnili zato što su bili zaokupljeni puhanjem u ono što boli, umjesto da otpuhnu, da ne kažem onu riječ sa „je“ i „be“ ispred koje bih stavila i “od”, sve ono što uzrokuje bol.
