Hamdija Dervišbegović Derviš je najbolji jaran komšije S. Njih su dvojica nebo i zemlja, ali te su se razlike savršeno uklopile i oformile jedan svijet pun raznih dogodovština. Derviš je nizak i mršav, vazda stavlja ruke na leđa i hoda pogureno, a S. je izrazito visok, mršav, uvijek mora bušiti rupu na kaišu, jer je u struku uzak k’o osa i hoda oficirski, a glavu digne k’o srndać. Derviš ne voli piti sam, a S. to nimalo ne tangira, štaviše o svom trošku najviše voli piti sam. Komšija S. je sretne ruke kada je u pitanju sijanje, pa ga je ove godine Derviš angažovao da mu sije na šta je on nevoljko pristao.
– Rođo Derviše, ja sam izrađen.
– Ma ja ću sve kuće lično iskopat’, a ti samo turi sjeme svojom rukom.
– Uhelaćiću čizme. – argumentovano se izvlačio S.
– Ja ću ti oprat’ obuću, samo ti meni poredaj sjeme.
Tako i bi. Derviš se kupao u znoju i ‘sov’o velike ‘sovke prilikom sijanja dok je S. pijuckao pivu pored njega i tješio ga.
– Derviše, samo smireno. Biljke ne vole psovke. Ako psuješ dok siješ sjemena ufate sufurgije i neće niknit’. I one su živa bića ako nisi znao.
S. je poredao sjemenke i tako obezbijedio Dervišu ljetinu. Belaj je nastao kada je kod svih niklo, a kod Derviša ledina nikako da postane vrtlić.
– Sve si to ti kriv, Derviše, sve! Brund’o si k’o međed dok sam se ja kup’o u znoju sijući ti vrto.
– Ja kriv? Bože sačuvaj! Sjeme je bilo prva klasa. Sigurno si ga gur’o preduboko, pa nije moglo probit’ zemljin omotač!
– Zapamtićeš kad sam ti uniš’o u njivu! Od sad redukujemo druženja i sjedimo isključivo kad ima pive. Nećeš ti mene više po ustima nosat’ zbog svog nemara.
Prorijediše njih dvojica druženja i onda preko noći ozeleni i kod Derviša. Stvori se on u S. dvorištu na uranak sa pivom dvoguzom marke Erster i poče kukati.
– Dragi moj S., da mi vidiš kompira. Još malo pa će me prerast’.
– K’o da je tebe teško prerast.
– Sad naš’o rast kad mi sestra treba doć’, tad ću imat’ para, a nema mi pit’ već se moram nasadit’ na motiku da sestra vidi kako sam vrijedan.
– Šta hoćeš?! Mjesec dana kukaš kako ništa nije niklo i griješiš dušu od mene nedužnog.
– Izvini, molim te k’o brata. Znaš mene, vazda naglim. Al’, brate, kad je onaj kompir šutio mjesec dana pod zemljom izazivajući mi srdžbu, mog’o se vala primirit’ još koji dan.
– I kod kone vam je nikla kres salata, a sve se bunila kako neće da joj nikne i čekala je k’o ozebli sunce. – dobaci tetka Zeničanka.
– Stid da te bude, rodice, tvojih godina! – frknu S. – tak’e riječi upotrebljavat’, još pred Dervišom…
– Kakve riječi? – upita Derviš tiho.
– Derviše, raščlani značenje riječi kres kombinacija i saberi ih onda u cjelinu. Šta ti to govori? Moral nam je otiš’o da izvineš…
– Ma pusti bolan moral, od otog nikom leđa nisu fasovala, šta ću ja za kompir? Jesi l’ mor’o nolikačke redove zasijavat’?
– Ti si ih iskop’o.
– Zar ti moraš popunit’ sve što ja iskopam? Đe ti je pamet bila, đe? Što ih nisi skratio i rek’o mi da se saberem? Što?
